„Igra, nešto što sve nas vraća u djetinjstvo, rado se sjećamo igre u školi, igre u mladosti… Spomen igre, nekako budi sjetu, nježnost… Volimo gledati mačke, pse, općenito životinje, one egzotične, opasne, sve one u igri izgledaju pitomo… Na žalost, dio ljudi je i to uspio pokvariti, čim se pojavi novac, sve nekako krene u krivom smjeru. Mnoge sportske igre su već odavno ozbiljan biznis, profesija, obična igra postala je globalna zabava, sportaši postali najvažniji i najpopularniji… U svemu tome se često ne biraju sredstva za određeni cilj, plasman, pobjedu. Više ništa nije bitnije od toga, čak ni vlastito zdravlje.

Na žalost, u svemu tome nije pošteđeno ni planinarstvo. Danas i u njemu možete novcem kupiti gotovo sve. Od onih pionirskih dana kada su iza uspona na najviše vrhove stajale neke od najmoćnijih država svijeta, dana prestiža, nije ostalo gotovo ništa. Danas za određeni iznos doslovno kupujete uspon i nema romantike, nema milosti, doći na vrh po svaku cijenu.

Pa ipak, postoji i ona ljepša strana i sporta i planinarenja, a to je ono rekreativno, polu – profesionalno i nešto čemu se danas posvećuje sve veći broj svjetske populacije. Što zbog zdravlja, druženja, boravka u prirodi,za što više vremena provesti s obitelji…

Planinari su također jedna malo veća obitelj, možda malo i neobična, ali, nitko nije savršen i „svaka hiža ima svojeg križa“! Planinarstvo nije takmičenje u onom punom smislu, ali je je to ipak uvijek borba čovjeka i planine/prirode, igra koja na žalost i ne završi najbolje i najsretnije. Za tu borbu čovjek treba biti što spremniji, što više educiran, uvježban… Mladost je idealno vrijeme za početak… Možda na tom tragu, ili možda jer smo željeli nešto novo, ili zbog toga jer u to vrijeme nije bilo dovoljno izleta, u ono najstrože vrijeme pandemije, rodila se ideja za druženje i „takmičenje“ djece u prirodi.

Naime, od svog osnutka „PKI“ svake godine već tradicionalno održava svoj zajednički godišnji izlet za mlade planinare, koji je zbog zabrana okupljanja, pogotovo u zatvorenom prostoru, te 2020. došao u pitanje… Zbog toga nam je bila želja ipak održati kakvo takvo okupljanje, a logorovanje je bilo u početku i više nego dobra ideja. Puno zraka, puno prirode. Djeca u prirodi, povratak nekim zaboravljenim vještinama iz onih naših dana. Odmaknuti od mobitela, televizije, odvesti na zrak.

S vremenom smo sve to zamislili kao malu olimpijadu, za koju smo prilagodili i neke od već tradicionalnih rekreativnih igara poput štafetne utrke i potezanja užeta. Postavljanje šatora je planinarski klasik na svakom pravom pohodu, usponu, sve do Himalaje, planinarski čvorovi su osnova bilo kakvog ozbiljnijeg bavljenja planinarstvom, a o pravilnoj orijentaciji je i suvišno trošiti riječi. U sve to smo željeli i dati doprinos kulturi, odnosno danas već pomalo zaboravljenom planinarskom pjesništvu. U neka druga vremena, planinarski recital je bio sastavni dio svakog planinarskog okupljanja. Zašto to ne vratiti? Sve to zamotati u “celofan” takmičenja, ali u biti s čisto drugom svrhom.

Lokacija? Ima li bolje mjesto od Šuma. Tako blizu, tako daleko i sve ono što čini savršen boravak u prirodi. Šuma, livada, potok, slap… Zahvaljujući djelovanju u šest škola i preko 220 pripadnika mladih planinara, samo je trebalo krenuti u pripremu… Igre i pravila za nešto što nikad prije nije održano. Osobno dovoljan izazov kao i kod naših najvećih planinarskih pohoda.

Radilo se doslovno iz pokreta, svaki dan se pojavilo neko novo pitanje, ali se i brže bolje tražio odgovor. Osmislile su se medalje, nagrade, ali bilo je tu posla doslovno za svakoga, jer trebalo je sve to i dovesti, ali i urediti. Možda je to nekom izgledalo kao svako drugo takmičenje, no smatram da smo igrali na puno jaču kartu, a i da je postignuto i puno više. Kroz igru učiti! Već u vrijeme samih priprema mnoga djeca su vrtjela glavom i smatrala da je to teško i da to nije za njih. Međutim, podrška školskih voditelja, nas vodiča, kao i njih samih jedni drugima, ubrzo su od njih stvorile ekipe, a mnogi njih su željeli okušati se i u drugim disciplinama od onih za koje su prvo mislili da su dobri.

Vježbali su unatoč školskim obavezama, ali i mnogobrojnim drugim aktivnostima kojih je stvarno pregršt u ovo doba godine i na tome im stvarno treba čestitati, svi su pobjednici, a da toga nisu ni svjesni. Bez obzira na to čime će se već baviti u budućnosti, svakome od njih vjerujem da će sve to bar jednom u životu i imati nekakvog smisla i koristi. Kad odrastu, kad će imati svoju djecu, pa onda kad kažu: “samo da znaš tam na Šumima sam ja jemput bežal, potezala štrik, postavljal šator, vrtel kompas, delala vuzle, recitiral, pekel jeger na vatri…! Ma daj mama, nemoguće tata, tiiiiiii, nema šanse“! Možda samo zbog toga, ako se već od njih i nikad ne pojavi odrasli planinar, može se reći da je vrijedilo, da smo svi zajedno uspjeli!

U svakom slučaju, bilo je to više od igre. Igra za život i vrijeme koje ih čeka i za što se valja boriti. Borba za prirodu i čovjeka u prirodi. Djelomično, jer ostaje žal da je ipak bilo premalo roditelja, djeda, baka, braće i sestara. Šteta, imaju na koga biti ponosni, a da nisu ni svjesni. No, zato i postoje izazovi, ako ne danas, možda sutra, tko zna…

Na mladima svijet ostaje, mi smo tu da im pomognemo! Makar igrom!“

Preuzeto sa službene web stranice PKI, autor: Tomislav Friščić