Višnjica je malo mjesto u Hrvatskom zagorju koje se sastoji od raštrkanih sela i zaselaka podno planine Ravne gore.

„U našem Hrvatskom zagorju mnogo, vrlo je mnogo lijepoga, ali put od Višnjice do Kamenice, dolinom Žarovnice, ostat će svakom doživljaj…“ – rekao je poznati povjesničar i putopisac Gjuro Szabo. 

Obilježja prošlosti vidljiva su u izgledu starih kuća, kapelica i mjesne crkve. U sklopu raštrkanih zaselaka smjestio se jedinstveni sklop seoske arhitekture – drvene kuće i prateći gospodarski objekti prekriveni slamom. Uz ove vrijedne ostatke prošlosti očuvao se kod mještana osjećaj za očuvanje baštine, tako da se danas u njihovim novim domovima još uvijek može naći vrijednih predmeta za pripremu i čuvanje hrane ili drveni namještaj s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće. Župni dvor i crkva, u središtu mjesta, svjedoče o vjerskom životu stanovništva Višnjice, dok početak školstva predstavlja utemeljenje Niže pučke škole 1839. godine.

Dokazi o najstarijoj prošlosti ljudske zajednice u Višnjici sežu u starije kameno doba, a prvi pisani spomen datira u 13. stoljeće.

 Prapovijest - Sustavnim istraživanjem sjeverozapadnog dijela Hrvatskog zagorja arheolozi su naišli na prapovijesnu špilju Velika pećina u Višnjici. O tisućama godina korištenja špilje govore arheološki nalazi koji su dokaz da je čovjek na tom mjestu, s manjim ili većim prekidima, boravio prije nekih 80 000 godina, odnosno od vremena kad je kretao u potragu za, danas već izumrlim životinjama, poput mamuta, pa sve do ranog srednjeg vijeka, kada je naučio rukovati lončarskim kolom. Upravo nalazi, poput kamenih i koštanih artefakata, kosti izumrlih životinja, keramika i skeletni ostaci prapovijesnih lovaca, dokazuju da je ovo područje od najstarijih vremena bilo područje susreta naroda i stvaranja materijalne i duhovne kulture.

 Prvi spomen - Područje Višnjice prvi se put spominje u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. 1244. godine, kojom kralj tadašnjem varaždinskom županu Mihajlu daruje područje Lobora, Velike, Klenovnika i Zlogonja (današnje višnjičko naselje) za uspješnu obranu područja oko Varaždina i Ptuja od provale Tatara. Prvi poznati zapis u kojem je spomenuto samo ime Višnjica, nalazi se u Potvrdi biskupskih statuta iz 1417 godine. Pod područjem Trakošćana spominje se i selo Višnjica Donja, Višnjica Gornja te Bednjica. 1483. godine spomen Višnjice nalazimo u zapisu koji govori o podmirivanju desetine Zagrebačkom kaptolu. U tom zapisu stoji "Emerik, svećenik u Višnjici".

 Narodna nošnja- Svaka je narodna nošnja odraz bogatstva određenog kraja. Nošnja višnjičkog kraja vrlo je jednostavna, skromno izvezena, bez ukrasa i sašivena od domaćeg platna od konoplje. Ženska nošnja, uglavnom u bijelom tonu, sastojala se od bogato nabranog vanjskog dijela, bijele „robače“, zatim košulje ili „oplećke“ i bijelog svilenog „šurca“, odnosno pregače. Nošenje oplećki prodrlo je u Višnjicu iz okolnih mjesta poput Cvetlina, Bednje, Kamenice, Žarovnice, Lepoglave, Šaše i Gornjeg Jesenja.Ovratnici košulja bili su široki, naborani te škrobljeni i šlingani. Na glavi su seljanke nosile rubac (maramu) u boji, a ispod njega kapicu ukrašenu „šljingom„.Zimi se uz običnu koristila i vunena marama zvana „zobun“ koja je ujedno služila i umjesto kaputa. Od obuće su se nosile „ biksane“ cipele (kožne cipele ulaštene pastom).

     Muška nošnja bila je nešto jednostavnija. Sastojala se od dugih „gaća“ (hlača ), rubače

( košulje) preko kojih se nosio crni „ lajbek“ ( prsluk) i „škornji“ (čizme). I danas se zadržalo nošenje šešira kod muškaraca i marame kod žena.

Za razliku od danas, održavanje odjeće bilo je dosta zahtjevno. Proces je započinjao pàrenjem rublja u pàrnjaku, dok se pranje i ispiranje obavljalo na otvorenom, obično na mjesnom potoku, kamo se rublje donosilo u koritu. Nakon sušenja, proces se nastavio valjanjem i glačanjem. Valjalo se drvenim, okruglim valjkom, glatkim i ravnim s jedne strane te sa sprijeda, izrađenim ručkama. Platno se valjalo pod pritiskom i po potrebi škropilo vodom, sve dok ne bi omekšalo. Nakon toga slijedilo je glačanje glačalom u koje se stavljala žeravica. Tako obrađeno rublje i posteljina odlagali su se u škrinje ili niske široke ladice koje su zamjenjivale ormare.

 Župa Višnjica – Župa je u Višnjici osnovana  početkom 1705. godine, a kapela (današnje svetište crkve) sagrađena je 1640. godine. Vjerski se život u župi Višnjica manifestirao ponajprije preko bogoslužja, hodočašća i djelovanja pobožnih društava.

Škola nekad - Početak školstva u Višnjici predstavlja utemeljenje Niže pučke škole 1839. godine. Škola se 1875. godine odcjepljuje od crkve te postaje svjetovna i dostupna djevojčicama. Prvi učitelji bili su orguljaši, pa su na taj način obavljali dvije službe.

   U razdoblju 1918. – 1941. školstvu u Hrvatskoj posvećivalo se malo pažnje. Osjećao se nedostatak nastavnog kadra, a učenika je bilo sve više. Školske su zgrade bile u lošem stanju, a oprema zastarjela. U školu u Višnjici u ovom je razdoblju bilo upisivano od 166 do 418 učenika, većinom oko 300. Djeca su uglavnom redovito pohađala nastavu. Razlozi izostanka bili su jaka zima, radovi na polju ili zdravstveno stanje učenika.

   Svaka je nastavna godina završavala misom zahvalnicom.

    1948. godine počinje izgradnja zadružnog doma dobrovoljnim radom koji je nakon završetka gradnje služio potrebama mještana (poljoprivredna zadruga i trgovina). 22. prosinca 1953. godine zadružni dom je adaptiran za potrebe škole koja prerasta u šestogodišnju školu. 1956. godine šestogodišnja škola u Višnjici postaje osmogodišnja. U razdoblju 1946.-1968. godine broj učenika u školi u stalnom je porastu ili je ostajao na istom broju od 410 do 430 učenika. Nagli pad broja učenika počinje početkom sedamdesetih odlaskom sve većeg broja mještana na rad u druga mjesta, u Sloveniju i druge inozemne destinacije, tako da je 1989./90. bilo upisano 232 učenika.1. siječnja 1985. godine dolazi do organizacijskog i pedagoškog povezivanja Osnovne škole Višnjica i Osnovne škole Cvetlin u jedno školsko područje, tako da Osnovna škola Višnjica postaje matična škola, a Osnovna škola Cvetlin područna škola.
1990. godine OŠ Višnjica mijenja ime, dobiva ime svećenika i pjesnika Izidora Poljaka rođenog u obližnjoj Bednji,  koji je zbog čestih boravaka u Višnjici tu odlučio služiti mladu misu, tako da je današnje ime škole OŠ Izidora Poljaka Višnjica.

Početkom 2000. godine u Višnjici se ponovno gradi. Zalaganjem tadašnjeg ravnatelja Dragutina Hočuršćaka počinje izgradnja nove, moderne školske zgrade. Školu gradi država Hrvatska uz manje učešće županije i općine. 18. svibnja 2001. nova škola otvara vrata svojim učenicima i učiteljima.

Nakon mnogih godina rada u neadekvatnim uvjetima, u Višnjici je, napokon izgrađena škola koja svojim uvjetima osigurava standarde modernog školstva. 2006. godine započela je dogradnja škole po modelu Javnog privatnog partnerstva. Izgrađen je dodatni  učionički prostor i športska dvorana, a u uporabi je od travnja 2007. godine kada se prešlo na jednosmjenski rad.