3.10. u 8 sati prema Ravnoj gori uputilo se 9 učenika u pratnji vodiča PK Ivanec i učiteljice Silvije Komes. Iako je većina učenika već bila upoznata s rutom pješačenja, novost na tom putu bile su informativne table s općim podatcima o Ravnoj gori te njezinoj flori i fauni. Novoizgrađena poučna staza je kraći put do Ravne gore, ali definitivno i najteži pa su tako učenici napravili nekoliko manjih pauzi do vrha. Kada su stigli na vrh, shvatili su kako se svaki trud na kraju isplati jer je s vrha pogled predivan! Uživali su u doručku i penjanju Sunca na istoku s najljepšim pogledom na Višnjicu. Nakon okrijepe krenuli su put planinarskog doma „Pusti duh“ gdje je brižni vodič ugovorio iznenađenje za mlade planinare – topli čaj. Učenici su oko sat vremena uživali u idili Ravne gore, „friškom zraku“ te međusobnom druženju u kojem im se pridružio i pas Cuki. Ne zna se kome je više godila igra i bacanje loptice. Nakon ručka krenuli su put „Filićevog doma“ te uživali na južnom uzletištu s kojeg se pruža prekrasni pogled na Trakošćan i bednjanski kraj. Ugledavši vjetrulju, učenici su odmah odgonetnuli kako puše južni vjetar. Putem do doma skupili su pokoji kesten i jedva dočekali stići do škole jer ipak su propješačili 14 kilometara! Izlet je završio u 14 sati te su se svi sretno vratili svojim kućama.                                                                                                        

učiteljica geografije, Silvija Komes

„Krenuli smo od škole. Hodali smo oko Đurđe (popularni naziv za statuu djevojke koja predstavlja izvor vode) po novoj stazi do uzletišta. Malo smo se namučili do gore jer je bilo puno strmih brijegova. Na uzletištu smo malo stali da si nešto popijemo i pojedemo, a zatim smo još i porazgovarali. Nastavili smo hodati do Starog doma i do njega nam je trebalo još nekih sat vremena. Kad smo došli do Starog doma imali smo lijep pogled na dvorac Trakošćan, a dobili smo i čaj. Igrali smo se sa lijepim psom, razgovarali i zezali se. Bilo se malo teže popeti na Ravnu goru jer dugo nismo išli planinariti. Taj je dan bio predivan. Sa Ravne gore smo se spuštali do Bednjice, za to vrijeme smo pričali. Kad smo došli do škole razišli smo se veseli svojim domovima.“

Teo Car, 6. a